Polako stvari sjedaju na svoje mjesto. Osjećam se prilično spremnim za proljeće 2013. Sigurno će biti pogrešaka, jer biti spreman ne znači biti bezgriješan. Biti spreman znači da kad pogriješiš ne čudiš se puno jer znaš u čemu si pogriješio ili barem imaš predodžbu o tome.

Bio sam neki dan na forumu Art of Bonsai pa sam doživio novo prosvjetljenje. Shvatio sam da sam spreman tek za prvu godinu, i koliko je dalek put do bonsaija. Kad na tom forumu debatiraju Walter Pall, van Meer i mnogi drugi, onda iz samog sadržaja vidiš da pojma nemaš o bonsaiju.

Ali dobro, nije to prepreka, do toga tek treba doći. Možda neću pogriješiti ako hažem da je prvih deset godina u bonsai hobiju tek hortikultura i borba sa sušom, nametnicima i vlastitom glupošću. Nakon tih deset godina možda se ta hortikulturalna aktivnost nekako premetne u bonsai aktivnost. No o tom po tom.

Kako mi se još više rasteglo vrijeme u viziji mog prvog bonsaija (ne startnog materijala za bonsai, nego bonsaija) vidim da treba napraviti još nekoliko faza.
Prvi starni materijal - prvi yamadori je tek panj, ma koliko mi skakali u zrak od sreće.
To je panj koji će još godinama divljati kao da je u prirodi i boriti se da postane veći. Naravno prikraćivanjem ćemo ga zatvarati u željene okvire, ali činjenica je da će i dalje biti divlji, tjerati pupove i nastojati se izboriti za svoj komad neba, to mu je u prirodi. Trebat će puno vremena da se on ukroti i da shvati da mu fina ramifikacija daje sasvim dovoljno zelene mase i da ne treba više divljati. To će biti sjajno malo drvo, i po drugi put će tada postati startni materijal. Sada od njega stvarno radimo bonsai.

Tu dolazi znanje o stilovima, tradicijama, a napose dizajnu. Ovdje se u svu našu vještinu baratanja škarama umiješa nešto apstraknije i suptilnije znanje, koje se definira "da je dizajn komunikacija". Ma kako lijepo drvo bilo u tehničkom smislu, ono možda neće biti lijepo na pogled, na prvi dojam jer neće komunicirati priču, biti konzistentno u toj priči. I gledaš ga cijelo vrijeme kao "Super je, ali...".
E, toga se malo bojim. Iskustvom se može steći vještina da se tehnički uzgoji gotovo savršeno drvce. Ali u svojoj suštini i osobnosti i smislu ono može biti promašaj.

I ovdje se cijela priča vraća na detalj o pravilima koja zapravo nisu pravile nego smjernice bazirane na iskustvenoj estetici i osjećaju za lijepo.

Evo primjera.
Možete čuti da kod drvca nije dobro npr. da dvije grane budu nasuprotne na istoj visini. Ok, to tehnički možemo odraditi, ali zašto? Zato jer je netko tako rekao? Jer je to pravilo? Je li to u tradiciji?
Postoje najmanje dva razloga. Prvi je tehnički: kad dvije grane rastu iz stabla nasuprotno na istom mjestu postoji mogućnost da će stablo na tom mjestu odebljati pa ćemo dobiti negativno sužavanje. U prvih deset godina to je jasno kao vodu piti, jer ako pristupite bonsaiju ozbiljno i naučite neke principe onda će vam biti jasno (u hortikulturalnom smislu) da ne želite negativno sužavanje.
No drugi razlog je deset puta važniji. Dizajn. Čvorište okomitog stabla s dvije nasuprotne grane na jednom mjestu napraviti će karakteristiku koja će zaustavljati pogled. Na krivom mjestu, u krivo vrijeme. Ta karakteristika može nadjačati sve one druge karakteristike za koje mi mislimo da su značajne, i cijela priča pada u vodu.

Srećom,  svojedobno sam opako izučavao fotografiju pa mi nisu strani pojmovi kompozicija, ravnoteža, simetrija, linija pogleda i blokade te linije, prostor, tekstura, perspektiva....) i sve je bazirano na principima dizajna. Isti se principi mogu primjenjivati u bonsai dizajnu, u fotografiji, u slikarstvu i drugim dizajnerskim šemama, iz jednostavnog razloga jer su bazirani na načinu na koji čovjek promatra svijet. Npr. Svaku sliku, u našoj kulturi počinjemo gledati s lijeve strane i završavamo na desnoj, tako smo naučili čitati. možete se sporiti oko toga, "e, ja sam baš jednu sliku gledao s desna na lijevo". Svaka vam čast. Ipak vas uvjeravam da podsvjesno sve promatrate s lijeve na desnu. I sliku, i tekst, i bonsai. Unutar slike postoje linije koje vode pogled sve dok se on ne smiri na jednom mjestu. A to mjesto bi trebalo biti najbolje mjesto, i glavna karakteristika, glavna tema. Umjetnost dizajna ovdje dolazi do izražaja. Zašto govorimo da prekrižene grane ne valjaju? Jednako kao i one dvije nasuprotne. Dok pogled ide od stabla i slijedi granu prema zelenom jastućiću, i odjednom se ovdje stvori linijakoja taj put presijeca neka druga grana. Ona je možda u pozadini stabla, i 30 cm daleko, ali njena linija presijeca liniju kuju slijedi pogled. Mi onda jednostavno kažemo da se to ne smije događati jer to ne izgleda lijepo. Ok, u tome je suština. Netko je nakad došao do toga, ali mi vjerujemo da križanje linija nije dobro, iako ne razumijemo zašto. Poprečna grana je u ovom slučaju distrakcija koja je poremetila doživljaj promatranja. Ako vam je taj doživljaj poremećen hoćete li reći da je drvce prekrasno. Ne, reći ćete "da je prekrasno, ali...". Ljepota je, kažu, u oku promatrača. I principi dizajna nisu smišljeni zbog dizajna nego zbog oka promatrača!
Da stvar bude gora, nije to jedini princip, ali sve skupa nije nesavladivo.

Problem dizajnera leži u tome da treba nepisane principe oka promatrača u emocionalnoj podsvjesnoj razini sagledati objektivno, i pretvoriti je u tehničku razinu da bi na drvcu nešto odradio. Mislim da najveći majstori to mogu, čak uz pomoć neke unutarnje magije. Stoga nije sramota nezavršeno drvce pokazati svojim prijateljima. Sjedni ovdje pred drvo i promatraj ga jednu minutu. Odmah da ti velim nešto kod ovog drveta ne valja u dojmu koji na tebe ostavlja. Nakon toga ćeš mi reći što misliš da ne valja.
 Prijatelj (ili prijateljica) će vam vjerojatno pokušati reći da je super, ali to je mišljenje povezano s vašim osobnim odnosom. Zato ste ga unaprijed upozorili da s tim drvcem nešto ne valja, i time maknuli onu prepreku "nezamjeranja". Nakon toga vjerujte oku promatrača. Uspijete li dobiti nekakvu primjedbu tipa "ovdje mi nešto fali"," sve mi je nekako desno", "malo je kaotično" i slično to je znak da trebate razmisliti o svom dizajnu. Tim više ako se to poklapa s vašim dojmom. Oko promatrača je slalo informacije u svijest, i sve što nije išlo glatko ili je izazvalo distrakciju će isplivati kao nešto sivija emocija u kompletno bijeloj slici.
Možete čak postaviti i pitanja, općenitog tipa, za koje nije potrebno nikakvo bonsai znanje. Što ti se čini kao najjača karakteristika, ili "feature" ovog drvca bez obzira je li najbolja ili najlošija? Ako dobijete odgovor da je baš simpatična ona mala grana desno dolje, a vi ste se ubili da naglasite i istaknete nebari, sve su šansa da ta grana mora ići van.
No ako vam je nebari dosta loš, onda je ovo odličan odgovor jer je očito da je grana skrenula pogled s nebarija i na neki način ga "emotivno" prikrila. Isti princip, a radi u dva smjera. Toliko o dojmu.

Ako vaš pajdo ili više njih ne mogu definirati baš ništa i premišljaju se oko toga što ih smeta, a nešto ih smeta, onda možda imate generalno najveći problem, a to je konzistentnost dizajna. Konzistentnost se definira drugim riječima kao dosljednost, neproturječnost, neprotuslovnost, zadovoljivost, ispunjivost... ovo postižu samo vrhunski bonsai dizajneri. Nekonzistentnost dizajna promatrač bi u par riječi objasnio kao "hm, nekak mi nije...", a ne znajući zašto, pa bi se okranuo drugom drvcu jer mu je ljepše. Ugodniji osjećaj...

Još malo o tome pa kraj za ovaj članak.

Negdje gore sam spomenuo da je dizajn komunikacija. I nisam to ja izmislio, ali sam prihvatio. Svaki dizajn komunicira nešto prema promatraču, a promatrač u nedostatku boljeg tu komunikaciju poistovjećuje s ljudskim osobinama. Npr. drvo s izrazitim i snažnim nebarijem komunicira, snagu, impozantnost, stabilnost, muškost, starost. A nebari je tek jedna od preko dvadeset karakteristika vašeg primjerka. Od ostalih tu su proporcije stabla, položaj grana, izgled kore,  pokret, posuda, položaj u posudi itd. Svi elementi trebali bi komunicirati isto, ti to se zove dosljednost dizajna. 

Ako na jakom nebariju leži snažno lagano izuvijano stablo, a iz stabla rastu su ravne, tanke i nježne grane... nešto pri pogledu na to stablo neće štimati ma koliko mi buljili u njega i koliko god ono bilo "Wow!". Jednostavno zato jer dok nebari i stablo komuniciraju muškost, snagu i starost, grane, ma koliko lijepe, komuiniciraju ženstvanost, nježnost i mladost. To u emocijama izaziva konflikt. Nekome se konflikt sastoji u tome da su mu grane prekilave za tako jako impozantno stablo, dok će nekom drugom stablo biti preglomazno za teko lijepe grane, ali oni to neće moći analizirati. Oko promatrača traži vezu prema svojoj viziji svijeta. Ako slika nije kompletna onda nešto ne štima. Sve kombinacije emocija se mogu upotrijebiti u priči, Ali proturječnosti su proturječnosti, osim ako su naglašene sa svrhom, tada postaju kontrast. Ne želim ni misliti kao se to mjeri jer ta ljudska psihologija nema mjeru, jednostavno se događa.
Ljudi moji, ovo je tek vrh ledenog brijega. Jer sve što sam napisao o gornjem stablu može biti i drugačije. Crnogorica se često prikazuje s jakim i zanimljivim nebarijem i oštećenjima, a negdje na njemu nalazi se mali grmić svježeg izrasta. Staro i mlado, nije li to konflikt? E, ovaj put nije, jer komunikacija je dugačija. Četinari s obrađenim mrtvim drvetom i svojim pokretom izrazito snašno komuniciraju preživljavanje i težak život, borbu. Mladi izrast, krošnjica, na tom izmučenom panju u tom slučaju komunicira život, pobjedu, novi početak i u savršenopm je skladu s panjom ispod sebe.
Uočavate li razliku?
E, zato jse ja malo bojim te priče, jer bonsai treba zaista oblikovati tako da ima dušu, da bude dosljedan onome što prikazuje. Nije sve u tehničkom obliku, već u priči koju cijela slika bez tona emitira prema promatračima. Jedino doljedna slika kod svih promatrača izaziva pretežno iste emocije.
Nema drugog načina da se ovo shvati nego vjerovati prirodi drvca i prirodi čovjeka. Ako je komunikacija među njima skladna i dosljedna, odrađen je dobar posao. 
Moja velika briga oko toga hoće li mi uspjeti air-layering na jorgovanu zapravo je tek zrno pijeska u svim pijescima u Sunčevom sustavu s radijusom negdje oko Jupitera. 
Na početku sam rekao da sam spreman za proljeće. Hmm, sreća da mi poznavanje duše bonsaija neće biti potrebno još sljedećih 20 i više godina. A kakav sam možda do tada nešto i shvatim.