Upoznao sam neke ljude koji se zaista ozbiljno i predano bave bonsaijem. Znam i neke, poput mene, koji tek htjeli pokušati ovu umjetnost i vještinu.
Zaključio sam da se čovjek jednako tako izgrađuje i oblikuje kroz svoj rad s bonsaijem.
Kad počneš, nisi bonsaist. No, dobro, jesi ali samo nazivno, no ne i u suštini. Analogno principima razvoja i oblikovanja bonsaija, možda bi se moglo reći da ne možeš zaista postati bonsaist u manje od 5 godina.

Evo kako sam si ja zamislio faze razvoja:

Nekad smo kao djeca raspravljali koji je najvažniji organ u ljudskom organizmu. Nekako smo došli do toga da je to srce, jer kad ono prestane kucati, sve stane. No i srce ne može raditi ako neki drugi organ ne radi kako treba. Svi su organi važni.

I biljka ima svoje organe. Pri bavljenju bonsaijem trebalo bi zati ponešto o tome. Kemijske reakcije, biološke i fizikalne procese u metabolizmu biljke prepustit ćemo biolozima. Za bonsaista jedino nije na odmet razumijeti kako biljka zapravo živi.

Potrošio sam dva sata da bi prikupio dovoljno informacija temeljem koji bi se mogla napraviti jedna laička priča razumljiva svakome.

Pokušajmo to postaviti što jednostavnije.

Drveće ne govori! Ili govori?
Mogli bismo to promatrati sa stanovišta botaničke realnosti, ali i sa stanovišta metafore. Čim uđemo u metafore, uključili smo čovjeka i njegov um. A čovjek je po definiciji misaono biće.

Zbog te svoje 'misaonosti' posjedujemo osobine poput prisnosti, ljubavi, vezanosti i druge emocionalno-funkcionalne karakteristike.
Zbog tih naših osobina, drveće u jednom trenutku ima sposobnost govora.
Shvatili ste, to nije govor glasom, već govor kao metafora za naše prepoznavanje određenih pojava u prirodi.
Na satu fizike profesor kaže: "Tijelo izbačeno određenom silom u zrak pod 45 stupnjeva, nakon određenog vremena će gubiti na brzini te pod utjecajem gravitacije promijeniti putanju i započeti slobodni pad."
I zatim svoju konstataciju okruni pitanjem: "Što nam to govori?"

Takvim klišeiziranim pitanjem potičemo priču, a to nama paše, jer onda razumijemo.

Nedavno s prijateljem razgovaram o bonsaiju. Nakon tog razgovora nisam se mogao oteti dojmu da kad s malo žara predočiš nekome ljepotu minijaturnih drvca, postupke oblikovanja, u ljudskom umu klikne neki klik pri čemu on odjednom doživi bonsai kao živo biće. To je dobro.
A kad netko krene debatirati o tom živom biću sa svojeg neukog stanovišta, onda počne počne moralizirati.

Uzmeš drvo iz prirode, a moralist će taj tvoj čin isti čas gledati s podozrenjem, pitajući se koja daska u glavi ti se pomaknula i koja si vrsta huligana i ubojice.

Pa onda čuješ nešto od sljedećih moralnih prijekora: