Eto, kad čovjek puno pročita mogu mu se malo pomiješati stvari. Zbog previše informacija i razumijevanja, jednostavne priče se kompliciraju.

Ovo je jedan teoretski post. Nije teorija Big Banga, ali evo koje su premise i zaključci teorije.

Radi se dakle o jednom panju javora kojeg svako malo spominjem i koji čuči u jednoj polovici plastičnog karnistra u ne baš idealnom supstratu. Taj je panj već više puta proglašen pogreškom i nije dobar startni materijal za bonsai. Trebao je biti silom iskopan prilikom vađenja živice, tijekom srpnja,  i to je uglavnom jedini razlog zašto je baš u srpnju završio u posudi  i neiskusnog wannabe bonsai amatera.

Nakon stavljanja u posudu, postojao je priličan set listova koji su trajali skoro cijeli tjedan. Nakon toga su se usukali i osušili (što nije čudno), te su na nekoliko mjesta započeli rasti mali listići. Rješenje za ovaj panj je ostalo da ga se pusti tako do proljeća "pa ćemo vidjeti".

Biljka je bila šokirana i ima sve dobre razloge da ne uspije, a malo razloga da uspije.

Dok ona tako stoji s 5-6 malih nerazvijenih listića već više od mjesec dana, ja sam malo proučavao metabolizam biljaka općenito, funkcije organa...bla, bla, te na toj teoriji razmišljam ovako.

Biljka je u posudu došla s malo korijenja i malo listića. I naravno u šoku. Trebalo joj je par dana da zbog preslabog korijenja listovi stanu s fotosintezom, jer nisu dobivali dovoljno vode (unatoč povremenom folijarnom zalijevanju - mistanju). Korijenje da bi se razvilo trebalo je energiju, koje nije bilo. Ne zaboravimo da je ljeto i da su zalihe utrošene, čitava biljka sad ovisi i snažnoj krošnji koja treba proizvoditi ugljikohidrate za život stabla te spremanje zaliha u korijenje. A krošnje nema. S nekakvim kilavim ostacima energije, drvce je uspjelo potjerati svega par novih listića (koji su očito rezultat života, a ne smrti), no to je očito premalo fotosinteze za daljnji razvoj lišća i korijenja. (Zato se drveće ne vadi u ljetu).

I sad se gledamo, očito je da je živ. Ali ne raste dalje, niti ne umire. Nekako je u neravnoteži. Da bi lišće poraslo, treba vode i hranjivih tvari koje dolaze iz korijenja. Da bi korijenje poraslo treba energiju iz lišća. Ove dvije stvari su međuovisne i dovode do stagnacije. Ne vjerujem da je već kasno i da biljka prirodno stagnira zbog dolaska jeseni, malo je ipak prerano za to.

I sad mi se mota po glavi sljedeće. Kako biljci dovesti energiju u sustav, koja bi pomogla razvoj korijenja, koje bi tada efektivnije  skupljalo otopljene tvari i vodu, a koje bi biljka trošila za daljnji razvoj lišća, koje bi tada proizvodilo energiju. Kad kažem energija mislim na ugljikohidrate. A pod njima obično mislimo na šećere.

I stvarno, u supstratu ima vlage i mineralnih tvari, ali nema previše ugljikohidrata. Listići su premali da bi proizveli toliko puno energije, a niti se nemaju od čega povećati, jer očito nedostaje gradivnih tvari.

Idemo na internet! I završimo s kuhinjskim šećerom. Pa sam pronašao, da ideja zalijevanja zaslađenom vodom nije nova i da može pomoći u stresnim situacijama. Neki kažu 50 grama na litru vode, neki kažu čajna žličica na galon (cca 3,7 litara). (Bonsai king web) To tek treba istražiti., ali ne smije se pretjerati, jer efekt može biti suprotan i pojačati razvoj bakterija u supstratu. A one pak mogu pojačati razgradnju mineralnih tvari, no mogu i ubiti korijenje i dovesti do truljenja.

Zato treba, kako kažu,  zalijati s tom "šećernom vodom" jedan dan a zatim zalijevati dva dana redom samo običnom vodom, pa ponoviti ciklus.

Prije nego ovo nazovemo totalnom glupošću, pogledajmo koja su pitanja koja se mogu postaviti KONTRA ove teorije i koji bi mogli biti odgovori onih koji su ZA teoriju.

Zašto onda ne dohranjujemo Bonsai ušećerenom vodom nego gnojivima?

Zato jer gnojiva sadrže elemente od kojih se biljka razvija, u gnojivu nema energije. Šećer je ugljikohidrat i biljka za njim nema potrebe izvan sustava jer ga sama proizvodi iz CO2 i vode, fotosintezom. Zalijevanje otopinom šećera ne bi imalo nikakav posebanefekt na zdravu biljku, osim što bi se možda zagadio supstrat. Šećer nije hrana, on je gorivo.

Biljka u proljeće nema ni jednog lista pa ipak raste iako ne proizvodi energiju.

Točno, jer je protekle godine višak energije spremila u korijenje i druge dijelove, pa se prebacila u stanje mirovanja. Uskladištenu energiju koristi u proljeće. Najmanje zalihe energije su u ljetu, jer je stara potrošene a nova zaliha još nije napravljene. Ljeti se većina proizvedene energije istovremeno koristi. Zaliha se obično počne stvarati nakon sazrijevanja ploda pa sve do faze mirovanja.

Ako šećernom otopinom nema smisla zalijevati biljku, zašto bi to bilo dobro u ovom slučaju?

Neki botaničari koriste takvo zalijevanje kod razvoja mladih sadnica kako bi joj dodali nešto energije. U slučaju mog javora je situacija takva da nedostatak lišća remeti proizvodnju ugljikohidrata, koji su pak potrebni za pogon pri razvoju korijenja. Logično je da bi biljka trebala razviti više, lišća, ili veće lišće ali ne može zbog poremećenog rada korijenja. Sve stoji.

U tom zatvorenom ciklusu možemo intervenirati. Evo check liste:
- sunce - ok imamo
- voda - nije nešto ali imamo, možemo je dovesti i folijarno no ni to nije bog zna što. Biljka će apsorbirati tek malu količinu vode zbog male površine listova.
- Hranjive tvari - ima ih u supstratu ali se ne distribuira. Korijenje nema energije, a i transpiracija listova je premala za dobro povlačenje vode
- energija - nema jer je lišće u disfunkciji, pa ništa ne funkcionira.

Ja sam zaključio da su šećeri/energija/gorivo/ugljikohidrati najslabija karika i da na tom mjestu treba intervenirati.

Ako je to uopće moguće. Treba samo pronaći metodu.

Uvažavajući apsorpcijske sposobnosti dijelova biljke, možda bi vrlo blaga otopina šećera u vodi za zalijevanje mogla upaliti nekoliko lampica u cijelom mehanizmu, te ako ti šećeri nekako uspiju doći unutar sustava.

Teorija postavljena na ovaj način izgleda logično samo imam još nekoliko nepoznanica.
Moj javorov panj je idealan za provjeru funkcionalnosti.
Vidjet ćemo....no sklon sam vjerovati da je ovo kompletan nonsens.