Nije mi to daleko, nekih pola sata do Čakovca. Promatrajući popodne svoje panjeve konstatiram da bih mogao svratiti do Adriana. Na brzinu dogovor, i evo me. Stigao bih i prije ali sam po putu istraživao nekakvo "klepetanje" u prednjem lijevom kotaču.

Lijepo je kod njega, pravi botanički vrt oko kuće. A jedan mali prostor ispred terase rezerviran za mala stabalca. Nisam baš brojao ali ima ih puno. Dočim, bilo ih je još i više, kaže Adrian. Tužna priča. Stjecanje iskustva se plaća drvcima. Klimatske promjene, UV zračenje, osjetljivi crnogorični materijal, kad se sve poklopi....ne trebaš zvati onog od dolje, on i sam dođe.

Naravno, zaboravil smo se fotkati...

Sad si ja mislim, kad sam napokon dočekao proljeće da počnem nešto, ako ne drugo barem da imam o čemu raspravljati, dobro je to da malo posjetim nekoga tko već nešto ima u vrtu. Bio sam kod Sebe  i to je jedno iskustvo, sad kod Adriana malo drugačije.
U potrazi za nekim obrascem kako sve napraviti dobro, shvatim da nije baš moguće pokupiti recepte. Pa se ponovo potvrđuje ona moja, saslušaj sve, vidi sve, i onda napravi po svome. Kvaka je u tome da to 'po svome' nije više isto nakon što si sve čuo i vidio. Svatko je našao svoj put, učio na svojim greškama, ponekad i na tuđim (ali opet ne istim). Aha, ima nekih pravila, definitivno, ali kad jednom izađeš iz okvira osnovnih postulata sve se svodi na suživot čovjeka i biljke. Gotovo kao simbioza. Drvo te treba, ali očito je da i ti trebaš njega. Zato je gubitak ponekad težak.

Dok smo sjedili na terasi s pogledom na police upijao sam taj osjećaj pokušavajući ga u glavi pretočiti i transformirati u svoje dvorište. Kako ću ja to urediti? Pojma nemam, ali kako god, dobro je dok su drvca na vidiku. Osjetiš onaj point čitave priče.

Vjerujem da je Adrian bio prilično uznemiren kad je izgubio brižno čuvane primjerke, ali ako te nešto može uznemiriti, vjerujem da te može i smiriti, kad je sve u redu. Veza je emotivna, i u dobru i u zlu.

Adrian voli crnogoricu, ima je nekoliko nizova, neke manje a neke veće, u različitim fazama dizajna i razvoja. Nisam drugo ni očekivao. Ne vjerujem da netko ima vrt i kojem sje sve završeno i više ništa ne treba raditi. Još ponegdje postoje grubi rezovi koji će tek doći na red, a ponegdje, što je vidljivo, je sve spremno za nekakvo finalno ujepšavanje i sparivanje s lijepom bonsai posudom.

Meni je to zgodno i ta mi crnogorica baš dobro izgleda. No definitivno vjerojatno neće biti moj prvi izbor. Još uvijek mi se čini preteško i preosjetljivo za početnika mojeg kova. Za sad su mi dosta drva koja osim raznih klimatskih promjena mogu podnijeti i neke moje hirove. Ako hoće biti sa mnom u simbiozi. Moja drva moraju biti tolerantna prema meni jer tko zna kakvu glupost mogu napraviti. Bojim se da crnogorica nema tu mrvu tolerancije.

Adrian je posvećen svojim biljkama, sve evidentira, voli promatrati, učiti, čak i eksperimentirati. A što više treba za to? Kad izgubiš 30 drva preko noći, samo upornost te može održati online. Prije 15 godina ja sam prvi put odustao jer su mi se "posušila" četiri primjerka iščupana (aha) negdje u šumi. Jer pojma nisam imao. Niti sam razumio što radim, a niti sam razumio razmjere gubitka. Bilo pa prošlo. Kod Adriana je ona atmosfera kakva treba biti u vrtu. Vjerujem da sam i od njega pokupio bar nešto malo onog "osjećaja za feeling" kako u šali volim reći.

Baš je bilo dobro tih par popodnevnih sati uz čašicu dobrog štrigovskog vina i pogled na vrt.