Ova metoda razmnožavanja biljaka je poznata tisućama godina. U pojedinim situacijama može biti praktična i u bonsai hobiju.

Ukratko, osnovna metoda se sastoji u skidanju prstena kore na dijelu grane na kojem želimo razviti novo korijenje, taj dio omotamo u vlažnu mahovinu i foliju, a kad se na tom mjestu razvije novo korijenje odrežemo granu ispod tog mjesta. Ovo je najkraća verzija.

Pogledajmo par detalja i varijante, te na koji način to možemo praktično primijeniti.

Detalji

Margotiranje je zapravo trik kojim pokrećemo određene prirodne mehanizme u biljci. Kao što znamo anatomija kore je sljedeća: postoji vanjska kora, zatim ksilem, koji provodi hranjive tvari proizvedene fotosintezom prema korijenu. Slijedi sloj kambija , ispod njega floem zadužen za transport vode i u vodi otopljenih tvari.

Prilikom margotiranja zarezuju se dva paralelna reza okomito na smjer grane te se između ta dva reza u potpunosti uklanja kora. Pri tome je važno da se ujedno skine i mekani svijetli dio ispod vanjske kore koji je zapravo sloj ksilema i kambija. tvrdi dio koji je ispod toga (koji bismo jednostavno nazvali drvetom, zapravo je prvo sloj floema, a tek ispod njega je ono za što velimo da je drvo. Ovdje je važno znati da takvim postupkom narušavamo proces kolanja tvari kroz biljku. Naime uklanjanjem ksilema prekida se protok energije prema donjim dijelovima (ispod reza) a nedostatak kambija spriječava stvaranje novog ksilema. Na ovaj način simuliramo oštećenje grane ili stabla. Reakcija stabla je da sloj kambija u presjeku gornjeg od dva reza počinje zaliječivati ranu, a kako je potencijalna opasnost (sa stanovišta biljke) da će originalno korijenje ostati bez energije, biljka na tom mjestu počinje stvarati novo korijenje. Naravno i to se događa u kontroliranim uvjetima, jer mjesto izvađenog prstena omoatamo vlažnom mahovinom i umotamo u plastičnu foliju tako da je mjesto prstena u vlažnim uvjetima. S obzirom da floem nije prekinut, voda i otopljene tvari i dalje kolaju prema grani tako da  biljka nema problem s proizvodnjom energije fotosintezom.

Neki vrtlari preporučaju da se za omatanje mahovine koristi tamna neprozirna folija kako bi se spriječio prolazak svjetla, koji bi mogao uzrokovati pojavu gljivica ili drugih boleština u bali mahovine. Srednje rješenje je da se koristi prozirna folija, a nakon što se dobro učvrsti, prekrije se slojem neprozirne plastične  folije, ili kuhinske alu folije. Vanjska neprozirna folija se može povremeno maknuti kako bi se kroz prozirnu foliju vidjelo razvija li se korijenova bala. Margotiranje je najbolje raditi u proljeće, početkom vegetacije kao i sve druge oblike vegetativnog razmnožavanja. Margotiranjem dobivamo bilju s istim karakteristikama kao i matična biljka.
 I još nekoliko detalja. Razmak između dva reza preko kore, tj, visina prstena izvađene kore ne smije biti premala, jer bi drvo u dobroj kondiciji kalusom moglo zatvoriti ranu i ponovo uspostaviti protok hranjivih tvari. U tom slučaju korijenje se neće razviti. Pogodna širina prstena je 3-4 centimetra, na granama promjera do 5 cm (iako Graham Potter u svom videu pokazuje air-layering na stablu promjera preko 10 cm, nema posebnog pravila sve ovisi o vrsti drveta).
I na kraju, rezovi preko kore trebaju biti napravljeni oštrim alatom kako rubovi ne bi bili 'iskrzani' i kako bi se spriječilo truljenje ili stvaranje bolesti. Ako se prilikom skidanja kore rubovi reza oštete treba ih naknadno oštrim alatom izravnati pa tek onda nastaviti postupak.. 

Postoje, doduše, biljke koje su neprikladne za ovu operaciju i kojima će dio iznad prstena propasti.
Air-layering uglavnom funkcionira kod većine bjelogorice dok je s crnogoricom malo problematično pa se koriste neke druge metode.

Varijante

Sam proces koji se događa u biljci nameće mogućnosti drugih varijanti ovog postupka. Kad je moguće, mjesto s skinutim prstenom kore može se položiti kroz zemlju pokraj biljke. nakon razvoja korijenja grana se odreže. Još jedna varijanta ako se radi o stablu, je ukapanje dublje u zemlju/supstrat, tako da prsten bude ispod površine.

Primjena u bonsai hobiju

Tehnika air-layeringa u bonsai hobiju nema strogo regenerativnu funkciju, ali kao metoda može pomoći u druge svrhe.

Prva primjena je da se iskoristi prikladno oblikovana snažna grana većeg stabla (neupotrebljivog i prevelikog za bonsai), koja će postati novo malo stablo s vlastitim korijenjem.

Druga moguća primjena je za razvijanje stila šumice gdje se niska grana višestruko prstenuje te zavojito polaže u zemlju na više mjesta kako bi se razvilo korijenje u podzemnim dijelovima, a nova stabalca iz pupova koji su ostavljeni nadzemno.

Treća moguća primjena je popravljanje stabalca s lošim nebarijem, ili s negativnim suženjem stabla. Prsten se napravi iznad postojećeg korijena na mjestu gdje želimo novo korijenje. S obzirom da se radi o bonsai stablu, ovaj prsten će biti prilično nisko blizu zemlje, a ovisno o toj visini, može se napraviti klasični air-layering s folijom i mahovinom ili, ako je dovoljno nisko, može se drvce dodatno ukopati kako bi se prstenovani dio našao ispod površine.
Vezano na to, možete se naći u situaciji da imate previsoko stablo s dobro razvijenom krošnjom pa želite stabalce sniziti i krošnju spustiti bliže zemlji (Graham Potter: Air-layering). U tom slučaju, ako je drvo vitalno, rezultat može biti da gornji dio stabla s krošnjiom dobije novo korijenje, a donji, nakon rezanja potjera novu krošnju, a zadrži originalni nebari.

Kome to treba?

Air-layering unatoč mogućoj primjeni nije najčešći način za pribavljanje ili održavanje/popravljanje bonsaija. No radi se o metodi koja nije komplicirana za naučiti pa niti za izvesti, i u najboljem slučaju neće nanijeti veću štetu biljci. ovo se odnosi na pokušaj zakorijenjivanja grane na većem stablu.

Ako se air-layering radi na bonsaiju radi popravljanja stabla onda je proces nešto rizičniji, jer ako zakorijenjivanje iz bilo kojeg razloga ne uspije stabalce će imati nezgodnu i nepopravljivu ranu ili ožiljak. Stoga se ovo ne savjetuje, ako niste dovoljno stručni ili ako postoje druga rješenja. Npr. neki iskusniji majstori rade novo korijenje žičanim podvezom na stablu (ground-layering), neposredno iznad površine (wire tourniquet). Kako drvo deblja, tako se prsten sve tješnje steže i lagano usporava protok biljnih sokova, pa drvo razvija novi kalus. Ova je metoda dugotrajnija, ali biljci izaziva manje šoka.
I još jedna metoda je provlačenje stabla kroz izbušenu ploču (drvenu ili kamenu) s rupama nešto većeg promjera od stabla. Drvo će debljanjem također početi gubiti protok tvari razviti novi kalus iznad ploče, a novo korijenje će biti prisiljeno rasti u stranu. Rezultat je dobro razgranata ali prilično tanka korijenova bala, upravo pogodna za sađenje u plitku posudu. nakon dobro razvijenog korijenja, staro korijenje ispod ploče se odsijeca i ploča se uklanja. Za tanje stablo, može se upotrijebiti i CD medij, inovativno :)
Više o ove dvije metode (1. dio, 2. dio)

Osobno mi se air-layering čini naprivlačnijim za stvaranje novih stabalca iz razvijenih debljih grana ili skraćivanje previsokog stabla. Naravno, nebari ovako dobivenog bonsaija neće biti onako karakteran kao na izvađenom yamadoriju, ali  može dobro uspjeti s obzirom da se razvija iz kružnog prstena kalusa koji se stvorio na rezu.