Evo malo kontroverzne teme. Pravila dizajna i stiliziranja bonsaija.
Istočna tradicionalna bonsai filozofija utvrdila je razna pravila kako bi trebao izgledati gotov bonsai.
Tako razlikujemo stilove oblikovanja: formalni uspravni, neformalni uspravni, kaskada, metla, šumica i slično. Prema tim pravilima svako bi bonsai drvce trebalo sjesti u jednu od kategorija.

Europska bonsai praksa je malo liberalnija po pitanju stila, podrazumijevajući da je dizajn bonsaija osim hotikulture i vrsta umjetnosti, te se ujedno i rukovodi nešto drugačijom i realnijom logikom.
Dok npr. istočnjaci smatraju da eventualnu rupu u stablu treba zatvoriti, europljani je ostavljaju kao prorodni element pa u pojedinim slučajevima čak i umjetno naprave rupu na mjestu odrezane grane.

Nisam upoznat jesu li pravila oblikovanja bonsaija predmet bilo kakvoj jačeg spora između istočne i zapadne tradicijske kulture. U svakom slučaju obje filozofije za sad žive usporedno.

Stoga posvećujem ovaj post promišljanju o potrebi i svrsi pravila, kao temu koja se generalno proteže u razno raznim oblicima dizajna, od fotografije, preko likovne umjetnosti, građevine a tako naravno i kod uzgoja bonsaija.

Premisa ovog posta je da se pravila mogu kršiti. Ali nemojte probati od mene nešto naučiti, barem ne za sad.

Iako je bonsai moj novi interes, u slobodno brijeme se iz hobija bavim fotografijom. I u tom poslu postoje pravila za dobru kompoziciju fotografije. To nisu zakoni već dobre preporuke, koje možemo zvati pravilima, ali ona nisu zapovijeđena već odabrana kao dobra mjera dizajna, estetike, ravnoteže i sklada kompozicije.
No i fotografija je svojevrsna umjetnost u kojoj bilježimo trenutak u vremenu. dopadljivost ili ljepota fotografije leži u emocijama koje ona izaziva. Iako pravila dobre kompozicije ima pregršt, upotrijebit ću jedan primjer. Pravilo govori da bi horizont trebao biti vodoravan jer je to prirodno. Lagano zakošeni horizont je pogreška koja fotografiju čini nesavršenom. Ali... tome nije kraj. Kršenje pravila o ravnom horizontu, za umjetničke potrebe postaje oružje za naglašavanje akcije, pokreta, nemira, neobične perspektive. No u tom slučaju, umjetnik se treba pobrinuti da je pravilo prekršeno na očit način. Ako ste zakosili horizont onda ga zakosite pošteno.
Prije nekoliko ovo promišljanje o pravilima i dobroj praksi dovelo me do zaključka da taj neki skup normi zapravo ne bi trebalo zvati pravilima, jer u umjetničkom izražaju se ona ili dosljedno poštuju ili očito krše, dakle imaju dvije strane. Boje je to zvati principima. Ako je neki princip smišljen da izazove ugodu, tada je očito nepoštivanje principa namijenjeno izazivanju suprotnog efekta, a i to je emocija. Postoje i ljubavni filmovi, a postoje i horrori.

Natrag bonsaiju

Ovo moje promišljanje me potaknulo da kao potecijalni budući bonsaist promislim razumijem li principe oblikovanja bonsaija, i mogu li se s time nositi. Pogrešku u oblikovanju lako bi na taj način mogli nazvati namjernim kršenjem principa i umjetničkom slobodom, ali svakom znalcu bi bilo očito što je namjerno kršenje principa a što je samo lagano kosi horizont iz gornjeg pasusa.

Vratimo se stilovima. Nisam istočnjak, ali pokušavam objektivno promisliti o predodređenim stilovima. I vidim da me više privlači europska liberalnija bonsai filozofija. Naime, ako bonsai treba predstavljati minijaturu svojih gigantskih rođaka onda nema razloga da bonsai npr. nema rupu u deblu. To mi se čini sasvim prirodno.
Po pitanju stilova, vjerujem da je dobra praksa napraviti bonsai koji će stilom odražavati prirodni stil rasta svojih velikih rođaka. Nek postoje principi dizajna. Oni su smjernica. Ali treba znati da postoje i anti-smjernice koje su upotrebljive.

Slijediti dobra pravila za uredan i lijep bonsai je pogodak u centar. Bonsai plijeni ljepotom, skladom, urednošću. No je li to uvijek prava slika prirode?
Svaka čast raznim crnogoričnim bonsaijima sa suhim granama (jin) i oštećenom korom (shari), no kod nekih se ne mogu oteti dojmu da se radi o karikaturi. Planinska crnogorica je "survivor", preživljava smrzavanja, lavine, suše, životinje i sve druge nedaće. To su ratnici koji se bore s nepovoljnim uvjetima i to na njima ostavlja tragove i ožiljke. Stoga mi ponekad neki bonsai primjerci izgledaju kao satira, sa salonski uređenim oštećenjima, ispeglani i čisti, izbijeljeni kiselinom, kao da je u samoj prirodi drva da izgleda upravo tako.
Nemam ideju kako napraviti drugačije, priznajem, ali ponekad se pretjeruje i to se proglašava pravilom oblikovanja.

Svaki bonsaist je ujedno i umjetnik koji si treba uzeti za pravo imati umjetničku slobodu bez ograničavanja i zatvaranja u pravila.

Tko je ikad pažljivije proučio Fibonaccijeve brojeve, shvatit će da u prirodi već postoje pravila sklada i ravnoteže. Umjetnička sloboda se može igrati s tim principima prelaskom s jedne strane na drugu, koristeći i pozitivnu i negativnu vrijednost. A priroda uvijek teži skladu.

U potrazi sam, zahvaljujući internetu, za fotografijom bonsaija koji na najbolji način daje sliku planinskog 'survivora', a ne salonsku repliku idealiziranog drva. Jer izgled mora donijeti emociju. Nažalost kad pogledate neku crnogoricu stičete dojam da je tom drvetu u prirodi baš lijepo, i priroda ga mazi i njeguje. A svi znamo da je to najčešće kriva slika. Pnavljam, ne znam kako napraviti drugačije, niti sam kompetentan suditi, pa ovo ni ne treba smatrati kritikom. Lijepo je drvo, a vjerojatno je teško napraviti više.

Vjerojatno nikad neću ni postati pravi bonsai umjetnik s vlastitim stilom, ali ozbiljno razmišljam koje sve smjerove može uzeti umjetnička sloboda i mogu li to kreativno primijeniti. Mogu li napraviti bonsai od iste vrste, ali s različitom emotivnom porukom. Sretno drvo u parku, ili bonsai u oluji? Ako vrijedi za fotografiju vjerujem da vrijedi i sa bonsai koji najčešće ima samo jednu stranu s koje ga gledamo. Bonsai je živa fotografija, raste toliko sporo da ga u trenutku gledanja možemo usporediti sa zamrznutim trenutkom u vremenu koji pruža fotografija.

Principi su u redu, ali i njihovo očito kršenje je po mome u redu.

Ovo je tek pametovanje, a pravi me pakao tek čeka. Vidjet ćemo kad kroz nekoliko godina krenem čitati ovo što sam napisao. Možda budem prepoznatljiv po stilu, a možda ne maknem dalje od prosječnog sakupljača malih drvca koja samo izgledaju kao bonsai.