E, daaaa....

Malo tendenciozni naslov je sasvim u skladu s mojom naravi. Uspio sam se danas malo podružiti sa Seba-sanom. Da ne bi bilo zabune, ne mislim mog domaćina uvijeno "navijati" kao cara, ali s moje točke gledišta, ovaj susret je bio sličan susretu kad je onaj prvi seljo u Kini došao caru dinastije Han, Sui, Tang, Hsia, Shang ili Chew (ovisno gdje ste na Googleu kliknuli), da mu ovaj objasni nešto oko tih malih stabalca u posudi. Car je imao iskustvo i viziju, a seljo se na mah zaljubio u cijelu priču.

I tako sam malo opipao lišće, pogledao neslužbeni trening orijentalisa, upoznao se s legendarnim bršljanom, posjetio 'sai-bochi', malo gledao kako funkcioniraju alati, a najviše vremena smo ćaskali. Evo par dojmov.

Vidim ja, dalek je taj put od početničkih pokušaja do gotovog bonsaija . Slikovito, od mene do Seba-sana je 70 km zračne linije, ali nema prečica, moraš cestom, pa ispadne 130 km. Čak mi se i Garmin pogubio na kraju u Novakima jer to naselje ima prilično finu cestovnu ramifikaciju.

Dok sam u zadnje vrijeme slagao prilično kompliciranu slagalicu o bonsai umjetnosti bez slikovnog predloška, danas sam neke nedostajuće dijelove složio na mjesto. Ima još dijelova za složiti ionako je slagalica doživotna jer se slika nekim čudom stalno uvećava. No sad se već ipak malo prepoznaju likovi. Zadovoljan. Prezadovoljan.

Sad bih ja, da mogu, dok me još regulira ascizinska kiselina pokušao svoje dojmove podijeliti s što više ljudi. Ali to je jedna druga slagalica i ovdje ti hormoni ne djeluju. Što ćeš...

Istina je da mi se malo pogubila ona idealizirana slika i postala malo realnija, ali to sam i očekivao, nije mi ovo prvi hobi. Principi su svugdje isti i to me ne smeta. Ne samo da me ne smeta, to mi čak i treba, jer ako si dugo u oblaku može te pregaziti DC-9. Nehotice. Svatko bira svoj vrt drveća i svatko bira svoj krug ljudi. Kad postoji nekakva sinergija onda stvari funkcioniraju. Kad govorimo o bonsaiju, sinergija između čovjeka i stanovnika njegovog vrta je neminovna i zapravo sama sebi dovoljna, to sam zaključio. Ti veseliš drveće, ono veseli tebe. Sinergija između ljudi u tom poslu nije nužna, ali čovjeka veseli, ako postoji. Kao što iščekuješ da se drvo primi u posudi, i daješ sve od sebe da to uspije, tako i 'novoiskopane' ljude nastojiš staviti u što bolji supstrat. U ovoj se sferi, na žalost, mnogi ne primaju. Ja mislim da sam se primio. Samo što ne prolistam :)

E, a to je zato jer je drveće jednostavnije i ono uvijek radi isto. Čovjek neke stvari hoće (ili neće) napraviti za inat, jer si je tako posložio kolanje hormona. A dobro, pa ljudi smo, iako nam to nekad nije na čast.
Ovo je malo generaliziranja, pa da ne blebećem dalje, metla u mom dvorištu je uvijek spremna.

Sve u svemu, postavio sam sto pitanja, a tisuću sto još nisam postavio. Jesam doduše, postavio i nekoliko pitanja na koja sam znao ili sam mislio da znam odgovor. Mora si čovjek neke stvari i potvrditi, čisto da vidi je li na pravoj autocesti, ne?. I opet zadovoljan. Prezadovoljan. Navigacija za 10. Kao što sam rekao malo sam se pogubio na kraju puta, ali to je tek na kraju puta i za to ima vremena. Ono... vidjet ćemo kad stignemo tamo, bitno da znamo smjer i cilj.

Vratio sam se doma s 5 kila posebnog gnojiva za bonsaist-entuzijast-supstrat, Bonsai Focusa, od čije prve male popodnevne primjene evo već krajem dana puštam novo korijenje. Ako se ovako nastavi, u proljeće se definitivno presađujem u novi posudu i tjeram izbojke ko lud.

Imam naravno i novijih tema za ovaj dnevnik, kad se malo skockam.

Na stranu metafore, bilo je ovo jedno lijepo, korisno i iskreno druženje. Neću reći nadam se, nego vjerujem da nije zadnje i unaprijed se veselim.

Seba-san, Duda-san, od srca zahvaljujem na poklonjenom vremenu.