Imam prijatelja šumara. Dogovaram da ga posjetim na "radnom mjestu" tamo gdje je havarija i sijeku se velika drva, za ogrijev i građu.
- Ima li tamo u toj šumi malih grabova? - pitam
- Ima -  kaže - koliko hoćeš.
- Ali meni treba grab, ili... javor, poljski, campestre, možda brijest ili bukva...
- Pa ima i toga, a za kaj ti treba?
- Ono, bonsai, znaš malo drveće u japanskom stilu...
- Ma ima toga puno ono, ko prst debeli,  ima i po rubovima šume...
- Je da ali ne trebaju mi ti tanki, trebam ono, ko' ruka ili deblji, pa da je recimo stradao, slomilo ga veliko drvo, ili raste negdje gdje nije napredovao, da mu se lijepo vidi korijenje
- Ahaaaa, znam, ali hmm, to ti nije dobro, mislim ovi veliki , imaju veliko korijenje, preko metar...to trebaš otkopati...

Kad mačka ogladni, dođe ti i mota se oko nogu, ispusti kakav glas i molećivo te gleda. Onda te veselo prati na putu prema svojoj posudi, strpljivo sjedne i čeka dragocjeni sadržaj. Treba joj par minuta da sve smaže. Onda zadovoljno izabere svoje mjesto za odmor, prije kojeg slijedi neizostavno 'umivanje' i oblizivanje kako bi ponovo uspostavila svoj feromonski sustav i mirisala po mački umjesto po ribi ili piletini.

Mačka je baš interaktivna. Ovaj ritual se ponavlja nekoliko puta dnevno, svaki put je mrvicu drugačiji. I mi smo, ljudi, interaktivni, kad napravimo akciju, očekujemo reakciju, i obrnuto, reagiramo na tuđu akciju.

Kad u proljeće iskopaš panj bez krošnje s namjerom da od toga napraviš drvce, stvari se mijenjaju iz korijena.

Ne da mi se sad tražiti, ali negdje u ranijem postu sam napisao da sam prije 15 godina, inspiriran predavanjem izvjesnog Sebastijana odlučio da i ja mogu biti bonsai majstor.

Zadatak je bio lak, a ideja jednostavna.

Pogledajmo kako je to izgledalo, i nemojte ovo pokušavati raditi kod kuće.

Neupućenom ljubitelju bilja, pri spomenu na bonsai,  prvo pada na pamet IMATI doma bonsai drvce. To je tek mali hir, da uz pelargoniju od bake, kaktusa sa sajma cvijeća te neizostavnog spiralno svijenog bambusa preostalog iz ikebane na zadnjoj svadbi  ima i jedno  bonsai drvce. To je nekakva japanska biljka i baš je fora. Biljka kao i svaka druga, staviš je na vidljivo mjesto, tu i tamo zalijevaš i diviš se. Dok mu ne umre.

Kad se čovjek malo štrecne od toga, pa se malo uputi u tematiku nastajanja bonsaija, a još mu iostane malo volje, onda si misli zašto davati novac za bonsai, ionako kažu ta to ne valja ništa, ja ću napraviti svoj bonsai. Dobar smjer, ali neću sad opet o tome. To spada u stroge početke opisane nekoliko puta na ovom blogu (Nije to tek tako, Priprema, pozor, sad...).

Nekome uspije ovo poloviti dok si rekao 'nebari'. Ali nismo svi jednako talentirani. Neki smo "pametniji". Pa izmislimo bonsai umjetnost nanovo.