Ne da mi se sad tražiti, ali negdje u ranijem postu sam napisao da sam prije 15 godina, inspiriran predavanjem izvjesnog Sebastijana odlučio da i ja mogu biti bonsai majstor.

Zadatak je bio lak, a ideja jednostavna.

Pogledajmo kako je to izgledalo, i nemojte ovo pokušavati raditi kod kuće.

Evo kako sam tada stručno prstupio bonsai majstorstvu...

Nađeš malo drvce, a toga ima u šumi sve puno, nađeš malu posudu, natrpaš zemlju, posadiš u nju i gore po mogućnosti natrpaš pregršt mahovine da bi sve ljepše izgledalo. Sav yamadori materijal nije zahtijevao nikakve alatke, samo čvrsto primiš i upreš iz sve snage i paziš da ne potrgaš lišće. Negdje se mora polomiti, a možda ostane i koji korijen. Ako nema korijena - baciš. Za toplih popodneva doma se možeš vratiti s punom najlonskom vrećicom materijala.

Nakon sadnje, tijekom cijele godine zalijevaš ako se sjetiš, uglavnom u isto vrijeme kad i pelargonije. Nikakve operacije oko zadebljanja, sužavanja, žicanja, ramifikacije, defolijacije... Samo tijekom cijele sezone treba nešto malo reckati po drvetu. Ako koji list izraste preveliki i izlazi iz konture krošnje, obavezno ga treba maknuti. isto treba maknuti sve listove na kojima se eventualno pojavi kakva boleština. Ako se zemlja na površini izbetonira pa ne upija vodu, malo pročačkaš prstom, i 'okopaš' oko stabla da se malo zemlja razrahli. Gnojiti ne treba jer je vrtna zemlja sasvim ok, kao i za paradajz i krastavce.

Što se tiče posuda, najbolje su one koje su "kojima je širina veća od visine". Na dno se stavi nešto za drenažu jer to zna svatko tko je ikad posadio pelargoniju. Rupa na posudi ne treba biti prevelika da se zemlja prebrzo ne isuši.

Ne treba čitati literaturu jer ne bi trebalo biti toliko teško orezivati drvo da ostane malo. Ne daj bože pitati nekog nešto, pa da ispadne da ne razumiješ osnove. 

Dakle, simple: sve ove operacije ponavljaš sve dok drvo ne umre, dakle u najboljem slučaju do prve zime. Drvca iščupana u proljeće tako će trajati skoro devet mjeseci, a ona iščupana ljeti (što je najbolje vrijeme jer možeš u šumu u kratkim rukavima) izdrže još i manje.

Tko ima volje, može u proljeće pobacati umrle 'suhaljke' da oslobodi posude za novi materijal, pa natrag u šumu.

Evo, nadam se da, dragi čitatelju, ne čitaš ovaj tekst parcijalno jer ovo u kurzivu je satira, a ne uputa. Prije 15 godina ovo se činilo kao lak posao. S obzirom da sam bio prepametan pa sam sva drvca preko zime prebacio u hodnik, moje su biljke čak i preživjele zimu. A onda sam negdje pročitao da ove naše autohtone vrste lako žive i vani pod snijegom. O temperaturama nisam čitao. Samo sam u proljeće oslobodio posude, i klonio se više ovog posla. Ispao je da ipak nije tako lagano kao što se na prvu loptu činilo. Bonsai avantura 1998 je tako završila. Nitko mi nije mogao reći da nisam probao.

Nastavak se zna, prošle sam se godine ponovo zagrijao za ovaj hobi, ali iskustvo me naučilo da trebam biti oprezniji i da je 'topla voda' već izmišljena. Hoću li ovaj put biti uspješniji? Nadam se jer ipak nastojim slijediti neka pravila i prihvaćam da između paradajza i Carpinusa ipak postoji neka suštinska razlika.

Evo i fotki...