Evo nove inspiracije za zatomljivanje teškog nestrpljenja. Kad netko počne učiti o tehnikama bonsaija, to je isprva totalno neprepoznatljiva tema. Sve što se čuje ili pročita djeluje novo (osim za one koji su se školovali za hortikulturu, bitaniku, bilogiju i slično). Kad netko, svjestan da nema pojma, počinje saznavati nove informacije koje nema s čime iskustveno povezati, onda zakažu neki kreativni mehanizmi.

Zato se obično u ljudskoj civilizaciji razlikuje učenje od učenja s razumijevanjem. Učenje kako se lovi riba.

I tako slijedom, premetavanja internetskih tekstova čovjek shvati da je bonsai drvo u maloj posudi, da to raste i razvija se, što je kod drveta bitno a što nije i koliko treba vremena za to. To postanu neki postulati. Nakon toga zdravom logikom se shvati da su sjemenke out, sadnice su out, pelceri su out, te da nestrpljivu dušu najbrše možemo utješiti yamadorijem iz prirode.

Zdrava logika. No ponekad u okvirima stečenog znanja propustimo biti kreativni pa logičku sliku složiti na drugi način.

Yamadoriji su, kao što je već rečeno, drvca koja su uzeta iz prirode gdje su odrastala svojim prirodnim životom, školovala se za borbu protiv elementarnih nepogoda i sticala otpornost te se oblikovala kako bi najfunkcionalnije pomirila mogućnosti okoline sa svojim prirodnim potrebama.

Kad učimo prve korake u bonsai avanturi, često je ova razlika između drveta u prirodi i drveta u posudi nekakav nepremostivi zid. Ne zamišljamo drvo iz prirode nikako drugačije nego yamadori koji će nakon vađenja završiti u trening posudi. Do tog trenuitka je bio drvo, a nakon toga počinje njegov bonsai put.

Vidi li netko ovdje kakve varijacije na temu? U rasadnku se ponekad nađe drvce koje je malo stradalo jer mu je u trećoj godini života pala paleta na krošnju. I to ćemo moći uzeti kao yamadori pa ga staviti u posudu. Bit će vrijedan jer za živu ogradu je bio nikakav. I to je isto super.

Evo gdje je point ove priče. Yamadori iz čiste prirode i yamadori iz rasadnika. Eto, jedan je samonikli drugi je posađen ljudskom rukom.

I tu mi je svanulo. Kad netko kaže mladica ili sadnica kao bonsai, odbijam to s indignacijom jer sam naučio da će tome u posudi trebati 20 godina (najmanje) prije nego postane bonsai. Bolje je uzeti yamadori u šumi ili kamenjaru.

A zašto ne bi netko imao svoj vlastiti rasadnik yamadorija?

Ideš šumom u proljeće i vidiš sadnicu graba, uzmeš i posadiš je u zemlju u svom vrtu. Dakle ne u posudu, nego u majčicu zemlju. Nije neki big deal. Ali prikupio sam nekoliko razmišljanja zašto bi to moglo biti dobro.

Iako ne volimo te spore mladice za bonsai, dugo čekanje nije posljedica toga što se radi tek o sadnici u posudi, nego je uzrok dugog čekanja upravo to što je sadnica u posudi. Dinamički procesi koji se odvijaju u zemlji u vrtu su drugačiji od onih koji se odvijaju u supstratu u posudi. Mladica u zemlji ima daleko veće šanse za preživljavanje i bolje joj je nego u posudi.  Isto tako u vrtu ćete je percipirati kao drvo u buljiti značajno u nebari i stablo koji napreduju, dok kod drvca u posudi ne možete isključiti signal da se radi o 'bonsaiju' (pod navodnicima) pa stalno ponjemu nešto prčkate i radite radnje koje nisu preimjerene u mladenačkoj fazi, poput lakiranja noktiju trogodišnjem djetetu. U posudi raznim rezuckanjima i prčkanjem po lišću i korijenju samo zaustavljate rast, ne pitajući se zašto to radite običnoj maloj mladici. Zavedeni.

Takvu jednu sadnicu u vrtu možemo pustiti da nesmetano raste kao i u prirodi, i napredovat će puno bolje nego da smo je uronili u posudu.

No još je jedna prednost svega toga. Imate rast pod kontrolom, možete si dozvoliti svijati stablo, forsirati pojedine grane, osigurati zadebljanje stabla. Možete čak utjecati i na nebari.

Drugim riječima, gotovo kao da je drvo u šumi prepušteno prirodi ili je u vašoj "kontroliranoj šumi" gdje možete prirodi unaprijed objasniti i pomoći oko onog što želite dobiti. Prstenovanje radi dobivanja nebarija, sadnja na ploču ili crijep, dohranjivanje, puštanje korijenja u potrazi za vodom ( i zadebljanja), čak i cijepljenja.

Stoga, ako baš morate imati mladicu, posadite je u vrt umjesto u posudu, bit će progresivnija i brže će postati startni materijal.

Vrtni yamadori naravno neće nikad biti takav kao onaj iz divljine, jer 30 godina je 30 godina (bilo u vrtu bilo u planini) , avantura je avantura, a faktor nepredvidivosti i iznenađenja da ni ne spominjemo.