Bila je to priča o javorovom panju iz živice koji je trebao ići van jer je nekome smetao. Već nakon deset dana mog interesa za bonsai taj se javor stjecajem okolnosti našao u jednoj posudi. Kod mene. Inače bi bio bačen na hrpu s ostalim otpadom. Neš, ti ponosa... moje prvo drvo.

Nadobudno sam se prijavio na forum postavivši 'pametno' pitanje (jer sve ostalo kao znam): kako izlječiti jedan slučajni rez pilom na tom panju? Nisam dobio odgovor koji sam tražio, ali sam zato dobio odgovore koje nisam tražio.

Te je drvo izranjavano, te to je nikakav startni materijal, te je krivo vrijeme za vađenje.

A ja sam početnički vjerovao da to drvo mogu spasiti i od njega nešto napraviti, čak mi je malo bilo po nosu što nitko ne vidi potencijal koji ja vidim.

Činjenice nakon tri mjeseca su sljedeće. Drvo JESTE bilo izranjavano, drvo JESTE bilo nikakav startni materijal, vrijeme (lipanj) JE bilo krivo vrijeme za vađenje.

Skrušeno priznajem svi su bili u pravu, osim mene.

No tome nije kraj. Danas znam nešto više.

Drvo je osim navedenog bilo izvađeno na sasvim krivi način, s premalo korijenja. Drvo je posađeno u potpuno neprikladan supstrat. I drvo je stajalo na suncu, što em nije prikaldno za tek posađenu biljku, em nije prikladno za javor općenito.

Kad je i ono malo zelenila nestalo od šoka, pojavio se mali novi izrast koji je tu stao, i ni makac. Čak sam probao neke trikove koji apsolutno nisu urodili plodom.

I tako je sve završilo na haiku poeziji.

U znak sjećanja
Čuvam u vrtu praznu
Plitku posudu.

Kako sam ga ja njegovao tako je i on umro.

Poanta cijele priče je da izgleda moraš ubiti drvo, mora te nešto lupiti po glavi, da ti se odčepe uši i da počneš slušati i čuti. Neki kažu da i od samog slušanja nema neke vajde, moraš jednostavno pogriješiti i iz toga nešto naučiti. Unatoč tome što sam sve slušao, očito je da nisam čuo, to je razlika.

S onim što danas znam o bonsaiju, konstatiram da bi ovaj javor bio pravo čudo botanike da je ikako preživio u tim okolnostima. Sve je na njemu bilo krivo, jedino ga nisam gnojio, to sam znao da se ne radi. Ali drugo sam sve napravio krivo. Original krivo.

Ono što moji savjetnici ne znaju je da sam uz to imao i jednog malog grabića, stabalce lozice i još jednog grabića. Svi su bili istih karakteristika kao i javor, i imali su jednako njege i pažnje. Isto su i završili.

Pokopao sam i za jednu kantu raznih reznica :) No neke su uspjele, ali recimo da je i to samo eksperiment. Neće to biti bonsai nikad, a možda ni tad.

Vidim ja, nema druge, čaka se proljeće, iako mi i jesen daje nekakvu nadu. Možda i nije loše toliko se napromašivati, pa sad već nešto razumijem. Možda će i to pomoći u kasnijem periodu.

Napravio sam nešto air layera po dvorištu, taj zahvat i nije toliko opasan i s relativno malom stopom smrtnosti, pa mi to zasad funkcionira no ni to nije još ni blizu bonsaija. Još se nazire dovoljno kritičnih perioda. Ali to nije razlog za odustajanje, zar ne?

U proljeće ću nabaviti nekoliko primjeraka dobrog startnog materijala, pa ćemo vidjeti jesu li ili nisu kolateralne žrtve mojih eksperimenata bile uzaludne.

Zaključak je da ne treba srljati, ali ne treba ni gubiti želju za eksperimentiranjem. Tko ima novaca može od nekog kupiti gotov bonsai i cilj je postignut. Ali ima nas koji volimo uživati i u putovanju.