Kad mačka ogladni, dođe ti i mota se oko nogu, ispusti kakav glas i molećivo te gleda. Onda te veselo prati na putu prema svojoj posudi, strpljivo sjedne i čeka dragocjeni sadržaj. Treba joj par minuta da sve smaže. Onda zadovoljno izabere svoje mjesto za odmor, prije kojeg slijedi neizostavno 'umivanje' i oblizivanje kako bi ponovo uspostavila svoj feromonski sustav i mirisala po mački umjesto po ribi ili piletini.

Mačka je baš interaktivna. Ovaj ritual se ponavlja nekoliko puta dnevno, svaki put je mrvicu drugačiji. I mi smo, ljudi, interaktivni, kad napravimo akciju, očekujemo reakciju, i obrnuto, reagiramo na tuđu akciju.

Kad u proljeće iskopaš panj bez krošnje s namjerom da od toga napraviš drvce, stvari se mijenjaju iz korijena.

Panj nije ni najmanje interaktivan. Uzalud ga se obilazi po nekoliko puta dnevno zalijeva ga se, promatra sa svih strana. On samo čući privezan u hrpi "šodra", ne znaš je li živ ili mrtav. Nema ni znaka od njega.

Koliko god se učimo strpljivosti, panj te jednostavno najbrže iznervira, jer strpljivi smo jedan, dva ili tri dana, ali on je tvrdoglav najmanje deset.

I onda sam ja interaktivan s malim zelenim paukićem koji se postavio paš na jednom čvoru i s metar udaljenosti izgledao kao prvi pupoljak. Ovo nedopustiva akcija pretvaranja da je nešto drugo i igra s mojim živcima završila je reakcijom da je prevarant otpuhnut u travu, pa neka glumi pupoljak ne nečem drugom.

A panj i dalje tromo lamentira u svom supstratu. I on i ja znamo da je ovo pitanje života ili smrti, s time da je on u bunilu jer mu fali skoro cijelo stablo i komad korijenja, Dvije doze umjetne kiše dnevno trebaju mu dati do znanja da se ipak nešto događa, da vrijeme ide daje.

A on i dalje ništa.

- Hajde stari, ne odustaj, bori se, jak, si možeš ti to....

A on se možda bori toliko brzo da mu se vrti, samo njegova brzina i moja brzina su dvije različite stvari.

Devetog dana otkako je promijenio lokaciju iz guste polumračne šume u lijepi veliki sanduk u prostranom dvorištu, napokon su mu se stvari posložile i panj je odlučio pokazati da je živ. Pojavile su se tri točke kojih jučer nije bilo, a drugi dan se pretvorile u male kuglice. U odnosu na koru djeluju nekako svjetlo smeđe ili blijedo žuto, čeka se da narastu i pozelene, pa ćemo staviti kakvu fotku. Još su dva panja pored ovog. I dalje meditiraju i čeka se njihova riječ, no prvi pupoljci daju nadu da priroda ide svojim tijekom.

No definitivno, ovo je reakcija. Reakcija na moje desetodnevno obilaženje oko sanduka, s kantom vode, s voćarskim voskom, s povećalom, s pozitivnom energijom. I sad mi je lakše iako još nije sve gotovo, ali eto, deset dana strpljenja, a samo jedan vidljivi trenutak za drvo, onaj koji je napravio razliku između života i smrti.

Panj i ja smo izgleda započeli suradnju, i putovat ćemo zajedno, ali očito - njegovom brzinom.