Već me par dana muči napisati nekoliko razmišljanja o lakoći/težini donošenja pojedinih odluka u bonsai hobiju.

Na sreću, ja do sad nisam bio u situaciji da moram donositi odluke, osim jedne vrlo lagano donijete - da se želim baviti bonsaijem. To nije pitanje života ili smrti.

Kad nađeš yamadori, odlika je relativno laka, uzmeš ga ili ga ne uzmeš. Daješ mu šansu ili mu ne daješ. Nešto teže je odlučiti se odrezati granu. Ne mislim na ramifikaciju gdje ti maltene mala strelica pokazuje gdje treba cviknuti, nego na odluke koje se odnose na styling. Vrlo često vidim da je grana u pitanju nešto prilično zgodno za vidjeti ali... ako smeta mora van. U glavu nam se zapili narodna mudrost 'triput mjeri, jednom reži' pa to mjerenje onda potraje nešto duže nego je potrebno. A baš mi je cool grana!

Najteže su odluke pretpostavljam u sferi rješavanja problema. Kad je rješenje presaditi, a nije vrijeme za to. Drvo može kod nekih problema umrijeti ili zbog problema ili zbog našeg rješenja problema. Možda se nad praznom posudom kasnije pitamo, jesmo li trebali odlučiti drugačije. Tu se nalazimo na trećem katu zahvaćenom požarom i jedini spas od vatre je skok s 12 metara.

Mehanizam odlučivanja je pak sasvim osebujan mehanizam koji nema veze s bonsaijem već ima veze sa našim postavkama u malim sivim stanicama.

Svašta mi se mota po glavi, pa kad u moždanim vijugama nastane gomila srodnih ili na drugi način povezanih informacija upali mi se lampica za temu. S temom učenja o bonsaiju je isto kao s dizajnom. Ako razumijemo dizajn općenito onda ga možemo primijeniti i na bonsai. Ne znam odakle početi, pa ću jednostavno početi.

Svi mi nešto učimo, pa pokušavamo svoje znanje prenijeti na druge koji možda manje znaju. Tako se znanje prenosi. Često puta sam na ovom blogu spomenuo da iz njega nećete moći baš učiti. No ako se ono što ovdje pročitate može naći i negdje drugdje, kao činjenica, onda je razlika samo u načinu prijenosa informacija. Znanje nije nešto što se može u cijelosti usvojiti odjednom. Ono se uči korak po korak, s time da svako novo saznanje postaje temelj onog sljedećeg. Oni koji su prešli više koraka bolji su učitelji u smislu povezanosti informacija. Stoga netko s tek kilometar hodanja nije baš najbolji učitelj što se tiče suštine stvari. Sama metodologija i prezentacija činjenica pak je sasvim druga stvar.

Idemo sad na nekoliko podtema, a 'lajtmotiv' će biti bonsai.

Kad počne trka svaki mali atletičar bi rado pretrčao svjetskog rekordera.  Ok, uzor! Ali...
Treba poznavati svoje gabarite. Možda sam malo lagano, promijenio mišljenje od ranije. Kad bih mogao stati uz bok iskusnijim.... a znam da ne mogu. Ne znam ništa o svojim sposobnostima i vještinama. A zvuči mi i nerealno odavde zimi ići nekamo daleko tražiti kapitalne primjere materijala. Za to treba imati apetit kakav trenutno nemam i ne znam bi li mi prijalo. A tko zna, možda...

S druge strane, bonsai materijal je zapravo svuda oko mene, samo ja ne vidim. Bonsai kalendar je kompliciran i uvijek se imaš čime baviti. Aha, da, možeš sijati i sjemenke u proljeće (taman će biti dobra drva za deset godina), možeš raditi air-layering u svibnju jer su velika stabla puna malih bonsaija, možeš raditi stratifikaciju sjemenki kroz jesen i zimu, igrati se sa svim i svačim. Kroz par godina imaš bonsai hobi u svim  fazama razvoja, od sjemenke nadalje. I sve će doći na red u svoje vrijeme.

U najvećim trenucima dosade možeš posaditi i tratinčicu u čep od piva, da joj se diviš par dana. Možeš raditi i shohin, mali bonsai, gdje nije bitan promjer debla od 10 cm.

I sve skupa treba donijeti zadovoljstvo.

Slika se polako slaže. Poput slijepca kojem su objasnili kako izgleda svijet oko njega. Pa ima nekakvu virtualnu sliku u glavi. Još koji mjesec i trebat će početi nešto raditi, pa me malo lovi trema. Naravno da nisam bezrezervno i nevino oduševljen poput nekoga tko je dobio bonsai za poklon. Takvom je sve ravno odavde do Japana, i baš se sretno osjeća. Još neko vrijeme.

Ali da sam zainteresiran i pomalo uzbuđen zbog svega - jesam. Bespućima interneta naletio sam na rasprave o stilovima, pravilima, interesima, školama, smjerovima, izložbama, kritikama i rekao sebi - stop! Vraćaj se na početak. Male bebe nemaju potrebu razmišljati na koji će im fakultet najbolje odgovarati. Živi se korak po korak.

E sad, back to the good old drawing board.

Treba pripremiti kinderbet, pelene, malu odjeću, stol za prematanje....hmm, :)) Ne, to je za jednu drugu temu.:)